(tekst objavljen u elektronskom časopisu "Negativ")
Živimo u vremenu učenja u kojem, verovali ili ne, najviše vredi znanje. Naravno, to je dobro, jer znanje je jedina stvar koja nikada ne može propasti i koju vam niko ne može uzeti. Međutim, u vremenu u kojem se ljudsko znanje udvostručava na svakih godinu i po, treba ovladati tehnikama koje će nam pomoći da se snađemo u šumi podataka. Predstaviću jednu, poznatu kao misaone mape (mape uma, kognitivne mape, mape učenja...). Oni bolje informisani, morali su opaziti top-temu vezanu za reformu obrazovanja – inkluziju. Pretpostavljam da većina, bar okvirno, zna o čemu se radi: uključivanje dece. tj. učenika sa smetnjama u razvoju u „obične“ škole. Čuju se o tome razna mišljenja, stručna i nestručna. Mnogi ne znaju da je inkluzija mnogo više od „uključivanja“. Humani princip, pravo i način obrazovanja, istinsko prilagođavanje učeniku i njegovim posebnostima, ma kakve bile. Napraviću uvod u temu pričom o Helen Keler. Pre neki dan čuh savet jedne mame upućen ćerki–jedinici: “Čim prvo sunce grane, odmah da staviš sunačne naočare. Prava dama nikuda ne ide bez njih.” Nešto ne štima. Dama... hm... ili Gospođa? Gospođe su one koje idu na pijac sa finom korpom preko lakta i velikim buđelarom u ruci. A Prava Dama trkne do pijace i bez cegera i bez cvika. Uzeće kesu. Ne smeta joj. Zna da se skupa oprema opaža, a personality osvaja. Ovo je piskaranje o dve generacije od kojih se sastoji većina porodica, a koje se uzajamno, iz milošte, zovu Žutokljunci i Smorovi. O ŽUTOKLjUNCIMA Žutokljunci se sreću u dve podvrste: muškoj i ženskoj, a svaka od njih u više varijeteta. Iako obe podvrste preziru školu, kod muške je to našto više naglašeno. |