(tekst objavljen u elektronskom časopisu "Negativ")
Živimo u vremenu učenja u kojem, verovali ili ne, najviše vredi znanje. Naravno, to je dobro, jer znanje je jedina stvar koja nikada ne može propasti i koju vam niko ne može uzeti. Međutim, u vremenu u kojem se ljudsko znanje udvostručava na svakih godinu i po, treba ovladati tehnikama koje će nam pomoći da se snađemo u šumi podataka. Predstaviću jednu, poznatu kao misaone mape (mape uma, kognitivne mape, mape učenja...). Oni bolje informisani, morali su opaziti top-temu vezanu za reformu obrazovanja – inkluziju. Pretpostavljam da većina, bar okvirno, zna o čemu se radi: uključivanje dece. tj. učenika sa smetnjama u razvoju u „obične“ škole. Čuju se o tome razna mišljenja, stručna i nestručna. Mnogi ne znaju da je inkluzija mnogo više od „uključivanja“. Humani princip, pravo i način obrazovanja, istinsko prilagođavanje učeniku i njegovim posebnostima, ma kakve bile. Napraviću uvod u temu pričom o Helen Keler. |