Deca mogu više nego što mislimoKada sam se zaposlila u školi imala sam mnogo pogrešnih očekivanja. Neka od njih odnosila su se i na roditelje. Mislila sam da su skloni previsokim očekivanjima od svoje dece. Pripremila sam se da pojašnjavam šta je dečja individulanost i kako nastaje nepotreban pritisak. Međutim, desilo se suprotno. Nekoliko decenija pratim promene u vaspitnim stilovima roditelja i uočavam da roditelji srljaju u popustljivost i preteranu zaštitu.
Popustljivo vaspitanje stvorilo je generaciju mladih ljudi sa teškoćama u odgovornosti, devojke i mladiće koji mnogo traže, a malo daju i očekuju od odraslih da imaju akcioni plan za sve njihove potrebe, od hrane do zabave. Dalo bi se opširno objašnjavati kako je do toga došlo. Uplela bi se tu priča o ratovima, besparici, državi, svetskoj krizi. Preskočila bih elaboraciju, jer je preširoka, a ima ona jedan-jedini zaključak: popustljivim stavom roditelji podižu neodgovorno dete. Neodgovorna deca biće neodgovorni ljudi koji će ubrzo upravljati ovim društvom. Želim da pošaljem roditeljima sledeću poruku: Roditelji, vašem detetu se ništa neće desiti ako ga ujutru ne probudite za školu. Može to i samo. Ako sebi ugreje ručak i opere tanjir. Ako vas odmeni u kućnim poslovima dok odmarate. Ako mora da uči više sati dnevno. Ako otrpi kaznu zbog greške. Ako doživi nepravdu. Ako plače, ako ga boli, ako je usamljeno... Sve ga to čeka u životu. Ne ispravljajte njegove greške. Pustite ga da uči iz sopstvenih grešaka, jer se tako najbolje uči. NE ČINITE UMESTO DECE NIŠTA ŠTO MOGU UČINITI SAMA. DECA MOGU VIŠE NEGO ŠTO MISLIMO. O igriIgra je prvi način detetovog osvajanja sveta. Gotovo da ne postoji vid čovekovog delanja za koji nije izmišljena igra. Igrom se uče međuljudski odnosi, ovladava profesionalnim, roditeljskim, statusnim i svim drugim ulogama u kojima će se dete naći u toku života, razvija se mišljenje, oslobađa kreativnost, usavršavaju pokreti, vežbaju čula. Blagotvorno utiče igre na dečje samopouzdanje, sigurnost, slobodu, emocionalnost. Kroz igru se mogu otkriti i razviti potencijali deteta. Igrom se mogu poboljšati i one intelektualne i telesne funkcije za koje dete nije posebno nadareno. O značaju igre govori činjenica da se, u dečjem svetu, pravila igara prenose “sa kolena na koleno“ iako nikada nisu zvanično dogovorena i zapisana.
Igra je zabava u funkciji učenja. Zbog toga je ona najomiljeniji, najlakši i najprimereniji način učenja. Za razliku od ostalih oblika učenja, igra ima snažno motivaciono dejstvo. Ona je najsigurniji način da privučete detetovu pažnju i obezbedite njegovo potpuno angažovanje. Ne postoji dete koje ne želi da se igra. Igra je unutrašnja potreba deteta. Odrasli zaboravljaju magičnu moć igre i prave granicu između igre i učenja. A igrom se mogu učiti i najsloženiji sadržaji, na svim uzrastima, pa i u odraslosti. |